Ne želeći ništa, posjedujemo sve.

Moj život. Moje odluke. Moje greške. Moje lekcije. Moja stvar, ne tvoja.

06.06.2014.

...

  Šteta što na ovom svijetu ima toliko dvoličnih ljudi čije pravo lice otkrijete upravo kad se posvađate...
  G.M.



04.06.2014.

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba..

  U mojim mislima nižu se slike prvih školskih lica. Sjećam se svega. Kada smo kao djeca stidljivo stajali iza svojih majki, ali opet pokušavali da vidimo sva ta nova lica, kojih je bilo sve više.. Uplašeni da po prvi put uđemo u tako veliku građevinu, i po prvi put da osjetimo odvajanje od roditelja, početak samostalnosti.

  Drugi sprat, kabinet broj 4. Sve je tako čudno. Ispisani listovi okačeni o stare, oronule zidove. Sjedam za klupu i razmišljam o tome kako je velika. Učiteljica koja nam objašnjava kako da se ponašamo, a mi, onako mali, nismo ni svjesni da govori uopšte. Prvo zvono, kraj prvog školskog časa. Ustajemo i pokušavamo da saznamo što više jedni o drugima. Prva slova, brojevi, umjetnički radovi iz likovnog. Zaključivanje prvih ocjena. Igranje, druženje. Prvi razredi prošli su jako mirno, nečujno.

  Početak prve smjene, ulazak u svijet nešto zrelijih. Novi nastavnici, predmeti i lekcije, samim tim i novo društvo koje viđamo u hodniku, na odmoru. Rađaju se nova prijateljstva, pa čak i one slatke zaljubljenosti. Postajemo odgovorniji.

  Kako prolaze godine, vežemo se. Želimo da zauvijek ostanemo u Osnovnoj, mada, svemu što je lijepo mora doći kraj. I, evo me sada tu, završavam Osnovnu školu, završavam slatko djetinjstvo. Ništa mi ne može izbrisati sjećanje na nezaboravne izlete, ekskurziju, poneku svađu, pomirenje, prve simpatije, nestašluke i prve ljubavi.

03.06.2014.

"Prijateljstvo."

Prijatelj. Ko je to? Ustvari, bolje pitanje, šta je to? Čudovište sa bezbroj lica? Osoba koja bi te prva izdala? Ili ona koja će te nazvati kad joj nešto treba? Ona koja obeća da će uvijek biti tu, a okrene ti leđa prvom prilikom? Ja poznajem samo takve ljude, koji mi iz dana u dan, jedan više nož zabodu u leđa, a ima ih puno, previše... A, zapitaju li se ikad šta će biti kad ih povadim? G.M. Tužno je kad ljudi koje poznajete, postanu ljudi koje ste poznavali. Dovoljno sam dobra da ti oprostim, ali nisam dovoljno glupa da ti vjerujem ponovo.

02.06.2014.

"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."

Ljudi sada ne znaju da cijene ono što imaju, ne znaju da čuvaju ono što vole. Živimo u vremenu gdje se sve svelo na vanjski izgled dok unutrašnjost više nije bitna. Kakav si čovjek, to više nije bitno. Očima se može vidjeti samo spoljašnjost, mada, ono nam malo govori jer čovjeka ćud je nešto presudno, a to oči ne mogu da primjete. Naša najveća greška je što sudimo o nekome na osnovu izgleda. Ona čuvena: "Znaju mi ime i prezime, a biografiju će sami sastaviti." Kada čovjek gleda srcem, sve vidi drugačije nego očima. Ono ponekad bolje odluči od uma, treba ga saslušati.. Prijatelji koje nađemo srcem su uvijek najodaniji i najpouzdaniji, zato ih treba čuvati. Svijet je postao nekako siv, sve manje je prijateljstva. Onog pravog. Iskrenog. Ljudi nisu savršeni. Ne treba suditi po spoljašnjem izgledu, jer BITNO JE OČIMA NEVIDLJIVO! Suština se očima ne da sagledati...